Rock Express Online | Arhiva | Br.28

Ekskluzivno sa hrvatske scene: Intervju sa Ripperom,
liderom najpopularnijeg CRO rock benda

PIPS, CHIPS & VIDEOCLIPS

Koliko god to ljudima ovdje bilo teško priznati, činjenica je da je YU rock scena jača od hrvatske. Imali su jače bandove i više ih je bilo nego kod nas. Ljudima u Jugoslaviji poručujem da se uskoro vidimo!

Pips, Chips & Videoclips su jedna od najboljih i najpopularnijih hrvatskih grupa devedesetih. 21.2.2001. su pred par stotina fanova i prijatelja snimali svoj prvi live album "Trening za djecu ubojice" u zagrebačkom KSET-u. Frontmena Dubravka Ivaniša - Rippera smo uhvatili na pauzi između tonske probe i koncerta i napravili kraći intervju.

Ripperu, molim te da našim čitaocima ukratko predstaviš Pipse.

Ripper: Pipsi postoje od aprila 1992. Od prve postave su uz mene još uvijek u bendu basist Boršćak i bubnjar Paradiš. Nedavno je iz benda otišao gitaristički duo i samim tim je dosadašnji sound nestao. S novim ljudima više nećemo biti "gitaristički" bend za koji smo do sada slovili. Ovo su ipak novi ljudi, a i meni je zaista dosta starog sounda. Namjeravamo biti fuzija svega, neki tip crossovera.

Jedan ste od rijetkih hrvatskih bandova u zadnjih deset godina koji se odvažio snimati live album. Nazvali ste ga čudnim imenom "Trening za djecu ubojice" i odlučili ga snimiti u jednom malom klupskom prostoru (KSET). Za današnje vrijeme snimanje live albuma je jedan neuobičajen potez, osim vas na to se odlučilo jedino "Hladno pivo" koje je prije par mjeseci snimilo album u Tvornici.

Što se tiče naziva albuma, stvar je jednaka kao i sa svim ostalim našim albumima, a to je da zaista nemam pojma zašto sam ga tako nazvao. Svoje pjesme niti razumijem niti osjećam, što se na prvi pogled čini čudno, ali je tako. Inače, dio ovog albuma je snimljen prošle godine za vrijeme naše kazališne turneje. Mislim da je live album zaključak jednog razdoblja. Album će izaći u 9. mjesecu kao dupli CD i bit će svojevrstan Best of. Zašto glavni dio snimamo u malom klupskom prostoru? Trenutačno R'n'R, što valjda mi jesmo, spada u male prostore. Mi smo sada dolje, a neki drugi su gore. Ovo nam je prvi koncert u KSET-u, i moje mišljenje je da se rock bandovi trebaju vratiti u svoje rudimente, a to su mali klupski prostori. Trenutačno se u ovoj zemlji jako malo svira. Ekipa koja sama sebe naziva urbanom iz samo njima znanih razloga uglavnom sluša techno, hip-hop i narodnjake. Mi ubuduće imamo planove svirati najviše desetak puta unutar Hrvatske, a više izvan. Poslije ovog live albuma ćemo snimiti novi studijski koji će također biti dvostruki, a zvat će se "Drveće i rijeke". Izaći će za tri godine.

Vidim da imaš velike planove i vremenski sasvim određene. Reci mi da li se u tim planovima nalazi i turneja po Jugoslaviji?

Do sada nas nitko iz Jugoslavije nije službeno zvao. Jasno mi je da tamo imaju prednost bandovi koji su postojali prije raspada države, kao što su Rundek i Idijoti. Oni će tamo uvijek biti jači od nas jer će se publika svaki put kad se pomene Rundek sjetiti Haustora. Ja bih najviše volio svirati po Velikoj Britaniji, jer mislim da žanr koji sviramo po muzici tamo spada. Međutim, jasno mi je da će nam tekstove pjesama ljudi u Beogradu razumjet, a u Londonu ne, tako da ćemo sigurno prije i više puta svirati po Jugoslaviji.

Prvi vaš hit je bila pjesma "Dinamo ja volim". Mnogi kažu da ste upravo tom pjesmom kupili publiku na emocije jer je bila prvi izraz bunta protiv promjene imena kluba i početak borbe koja je trajala preko 9 godina. Vlada skepticizam oko popularnosti Pipsa da se ta pjesma nije pojavila.

"Dinamo ja volim" je pjesma koja je sve pokrenula i sve zaustavila. Nastala je 1992. godine dok sam još bio navijač i zaista tada ta pjesma nije imala nikakvu skrivenu poruku niti sam htio njom kupovati publiku. To je bio izraz tadašnjeg stanja i pojma nisam imao da će ta pjesma postati himna jednog razdoblja i izraz narodnog bunta. U međuvremenu sam prestao biti nogometni navijač. Nisam niti nogometni funkcioner i ne volim povezivanje s tim. Nogometni svjetonazor mrzim. Na stadionima se odlučuje kome će se odrubiti glavu. Već dugo ne sviramo tu stvar.

Hoćete li je danas svirati?

Ne. Osim toga, danas imamo i Torcidaša (navijača Hajduka - prim.ur) u bandu.

Neka poruka za kraj za čitatelje u Jugoslaviji.

Koliko god to ljudima ovdje bilo teško priznati, činjenica je da je YU rock scena jača od hrvatske, i prije i poslije. Imali su jače bandove i više ih je bilo nego u Hrvatskoj. Ljudima u Jugoslaviji poručujem samo da se uskoro vidimo.

Inače, sam koncert je prošao u prilično čudnoj atmosferi. Sve je počelo odlično. Pri samom ulasku u klub moglo se osjetiti da se zaista sprema nešto posebno. Odličan razglas, rasvjeta, puno gostujućih muzičara, odličan odaziv publike. Vidjelo se da se band za takav jedan spektakl zaista dugo pripremao. Međutim, spektakl je skoro ispao debakl. Malo poslije početka koncerta kad je zaista vladala odlična klupska atmosfera, Ripper se jako naljutio na posjetitelja koji mu je navodno dobacivao iz publike i odjednom krenuo da se fizički obračuna s mladićem. Sukob su spriječili redari koji su odstranili posjetitelja, a čitav ostatak koncerta Ripper je bio izuzetno nervozan. Band je odlično odradio svoj posao, no Ripper je dobro pjevao, ali očito je bilo da uopće nije raspoložen za koncert. Atmosferu je dodatno pogoršalo Ripperovo inzistiranje na ponavljanju jedne pjesme koja po njegovom mišljenju nije dovoljno dobro izvedena. Moram priznati da je ovo prvi put da čujem da se neka pjesma na live albumu ponavlja u nadi da će drugi put biti bolje snimljena.  Nakon dvosatne svirke, Ripperova nervoza je dosegla vrhunac i očekivani bis je izostao. Šteta, jer je ipak ukupno gledajući koncert bio jako dobar.

text & photo: Antonio Pešut