|
Rock
Express Online | Arhiva
| Br.21
Najveći
Rokenrol Bend Na Svetu
THE
ROLLING STONES
Ljudi
dvehiljadite
Pre
više od trideset godina, Jagger je nasnimio vokale za pesmu "2000
Man", sa stihovima koje danas njegova deca sigurno imaju na
umu - "Oh, dady, is your brain still flashing like it did when
you were young? Or, did it come down crashing, seeing all the things
you done?". Da mu je tada neko rekao kako će mu izgledati prošlost
iz Y2K
ugla, samo bi se ironično nasmejao.
Priča
o The Rolling Stones mnogima se čini kao Istorija Rokenrola. Ako
ih već ne možemo uvući u svaki hijeroglif koji govori o počecima
te benigne drage nam bolesti, ne možemo ih ni izbeći ni u jednom
segmentu kasnije, od početka šezdesetih kad su se pojavili na britanskoj
sceni sa imidžom loših dečaka, pa sve do danas, 40 godina kasnije,
kad na pragu novog milenijuma (ili smo ga prešli? - oh, nevermind
...) pokušavamo rezimirati Ko-je-Ko-u-Rokenrolu bio i/ili ostao.
A oni su bili, i ostali, Najveći Rokenrol Bend Svih Vremena. Sumirati
nepune 4 decenije uspeha u par šlajfni ni dobre računovođe ne bi
znale, tako da se dolepotpisani unapred odriče te nepotrebne pretencioznosti,
ovo je samo milenijumski tribute članak, bez kojeg bi ove novine
mogli nazvati neozbiljnim.
Sirovost
& energija
Kad
je, bibliografski davnog, devetog januara 1963., bubnjar Charlie
Watts rekao "OK, I'd join" (vidi REX #3/4), kompletirajući
originalnu postavu The Rolling Stones-a, niko nije mogao ni zamisliti
kako opasnim putem će rokenrol krenuti. Ekscentrični pevač Mick
Jagger, ritmom&bluzom izluđeni gitaristi Keith Richards i Brian
Jones, te preko oglasa pronađeni basist Bill Wyman, i eksplozivni
Charlie Watts, nisu imali nameru da menjaju muzičke tokove, svet
još manje. Činilo im se jedino bitnim da se priključe rokenrol pokretu
na čijem je čelu stajao Chuck Berry, želeli su da njihove pesme/obrade
zvuče što bliže originalima ukotvljenim u Chess Records-u, dok su
(im) ploče Elmore James-a, Jimmy Reed-a ili Muddy Waters-a zvučale
suviše dobro da bi se i oni sami odlučili da prave originalne numere.
Ta nesigurnost, pa i izvesna proračunljivost, navešće ih da prvi
singl (izdat 07. juna '63.) bude sačinjen samo od obrada - "Come
On"(C. Berry) w/ "I Want To Be Loved"(W. Dixon).
Kako je pomenuti singl stigao do 20. mesta na britanskoj Top 100
listi, Stonsi će uočiti dobitni koncept - pronaći pesmu koja nije
veoma popularna u Engleskoj, obraditi je na malo divlji(ji) način,
i snimiti je što pre. U takvoj potrazi, Jagger i Richards će prilikom
posete Bitlsima u studiju, čuti nedovršenu pesmu "I Wanna Be
Your Man", malo je izmenuti ("uradili smo je u fazonu
Elmore James-a", kaže Jagger), preskočiće produkciju (nema
je!) i izbaciti kao singl pre Bitlsa. Bio je to njihov prvi Top
10 pogodak. Ovim solidnim paternom, Stonsima je bila obezbeđena
samo solidna karijera, no ne i nešto više, što je najbolje znao
njihov budući "producent" (koji pre njih nije imao nikakva
iskustva u studiju) Andrew Loog Oldham. Ipak, uprkos Oldham-ovim
naporima da ih natera da i sami postanu autori, prvi (bezimeni)
album Rolling Stonesa je sadržao tek jedan original, i čak 11 obrada.
Isproducirana na dvo-kanalnoj spravi, ploča je uhvatila svu sirovost
i energiju, mladačku naivnost i soničnu fuziju, razuzdanih Stonsa,
i dan danas ponosno stoji među najznačajnim vinilima XX veka.
Loši
dečaci
Tadašnji
javni imidž Stonsa bio je puko transparento naglašavanje svih njihovih
mana - nisu lepo izgledali, njihovi problemi sa drogom & alkoholom
su punili britanske tabloide, bili su divlji, naizgled neprilagođeni
- i kao takvi, činili su pravi antipod popularnih za-javnost-sređenih
Bitlsa. Famu o Lošim Dečacima su svesrdno koristili promoteri Stonsa,
među prvima pomenuti ("producent") Oldham koji je čak
uspeo da nagovori novinare Melody Maker-a da im obezbede naslov
"Would You Let Your Daughter Go With A Rolling Stone?".
Godinama kasnije, kad budu stekli stameni status mega zvezdi, Rolling
Stones se neće odreći ovakvog medijskog ogrtača - naprotiv, skandali
(kasnije prvenstveno vezani za žene) će ostati zaštitni znak ovog
benda koji će decenijama više nego rado pružati materijal za žute
stupce novina. Uzgred, na dan pisanja ovog teksta, osvanula je vest
u novinama da je Jagger, zbog jednog od skandala ("vanbračni
sin"), skinut sa ovogodišnje liste kandidata za britansku plemićku
"Sir" titulu, na koju ga je lično kraljica postavila.
Biti 100% "comme il faut" je ipak teško, zar ne?
Simbolični
prelomni trenutak na putu ka visinama je teško odrediti. Neki tvrde
da je to manje poznata pesma "I'm a King Bee"(orig. Slim
Harpo) sa prvog albuma, drugi su skloni da markiraju izlazak singla
"It's All Over Now"(jun '64) koji će biti njihov prvi
#1 pogodak na (britanskoj) listi, dok autor ovih redova ima teoriju
da put ka vrhu uvek ide preko Amerike. Osvajanje USA tržišta se
dogodilo zaista iznenada, juna 1965., neplaniranim izdavanjem singla
"(I Can't Get No) Satisfaction)", koji je stigao istovremeno
na prvu poziciju Top 100 liste i u Americi i u Velikoj Britaniji.
Ispričane su na desetine različitih bajkovitih priča o nastanku
ove pesme, a zajednički delovi glase: maja '65., na turneji Stonsa
po USA, Keith se u pola noći probudio iz teškog sna, u glavi mu
se vrteo "neki suludi rif" i reči "can't get no satisfaction",
skočio je sa kreveta i zabeležio rif na svom novom Gibson Fuzzbox-u.
Par dana kasnije, Stonsi su na dve probe snimili taj rif, i na Richards-ov
zahtev odbacili pesmu. "Zvučala je kao folk pesma kad smo je
prvi put probali i Keith-u se nije svidela, nije hteo da to bude
singl, nije mislio da će stvar dobro proći," pričao je Jagger
1968. "To je jedini put kad se nismo složili". Keith je
mislio da je rif "previše jednostavan", da podseća na
"Dancing In The Streets"(orig. Martha Reeves and The Vandellas),
i da je pesma dosadna. Srećom po sve (nas a i Stonse), Oldham je
ipak ubedio družinu da isprobaju to kao singl, i ostalo je već znano.
Najviše nagađanja danas ima oko čudnog zvuka fuzz-gitare u toj pesmi
- neki kažu da je pojačalo na kom su snimali tu gitaru jednostavno
crklo, drugi tvrde da su Stonsi namerno napravili taj zvuk pokušavajući
da dobiju zvuk roga (kojeg navodno nisu mogli da nađu u studiju),
itd.
Anđeli
pakla
Dokoni
Rolling Stones analitičari se opet prepiru oko sledećeg datuma -
kad je (ranim) Stonsima bio najbliži Kraj, gde su se najviše okliznuli,
kad se to krah činio najverovatnijim? Kao prvi šamar tek pokrenutom
samopouzdanju, a samim tim i karijeri, stari fanovi navode pojavljivanje
Stonsa u filmovanom "TAMI"(Teen Age Music International)
šou. Naime, iako u dobroj koncertnoj formi, razuzdani & siloviti,
Stonsi nisu mogli parirati neprevaziđenom Chuck Berry-u, a i James
Brown je imao svoj heyday, i svi ostali učesnici su blistali, tako
da su Stonsi izgledali naivno i nezrelo. Četiri godine kasnije,
na američkoj '69 turneji, situacija je bila izmenjena, i Stonsima
niko nije mogao osporiti tour de force. Rasprodata turneja je trebala
da se završi poklonjenim besplatnim koncertom u San Francisco, no
u poslednjem trenutku se odlučuju za zabačeno mesto Altamont na
severu Kalifornije. Na predlog The Grateful Dead-a, umesto standardnog
obezbeđenja, organizatori su angažovali motoraše "Hell's Angels"
koji su tražili da im se nadnice isplate u pivu. Te večeri se pojavilo
između 300,000 i 500,000 fanova, većina njih veoma nezadovoljna
(neblagovremenom) izmenom lokacije, i tenzije su počele rasti. Predgrupe
(Santana, CSN&Y...) su relativno mirno propratile haos u publici,
a Marty Balin, pevač Jefferson Airplane-a, je za vreme svog nastupa
dobio "pesnicom-po-nosu" od jednog Paklenog Anđela. Izašavši
na binu, Stonsi su mogli videti pomahnitalu publiku koju su "redari"
(tj. Hell's Angels) pokušavali da smire tako što su ih mlatili bilijarskim
štapovima. Sitacija se (još) pogoršava kad kreće "Under My
Thumb", i kad jedan tinejdžer pokušava da se popne na binu,
što jedan od Anđela uspešno sprečava izvadivši svoj nož i zabivši
ga dečaku u trbuh. Nastaje opšta katastrofa tokom koje sa stejdža
dolaze ubitačni zvuci "Sympathy For The Devil", u publiku
uleće neko vozilo koje lišava dve osobe života (oboje su imali samo
22 godine), malo dalje jedan dečko se guši i umire od prekomerne
doze droge, neki Pakleni Anđeli uleću u publiku (ni manje ni više
nego) sa motorima prilikom kojeg će jednoj devojci slomiti nogu
(pregaziše je), a muzika sa stejdža ne prestaje. Posle koncerta,
19 doktora i 6 psihijatara (!) je bilo potrebno da hitno pomognu
još stotinak povređenih, pretučenih, predrogiranih, i sl. Istog
dana, užasne li simbolike, na američkoj chart listi se pojavio novi
album Stonsa naziva "Let It Bleed".
Formula
za novo vreme
Događaj
na Altamont festivalu nije uspeo sapleti Stonse, iako su mediji
to zlurado priželjkivali. Kao jedan od sigurnih tipova na "kritični
trenutak", svojevremeno je bila smrt Brian Jones-a, koji je
leta '69., mesec dana nakon što je napustio Stonse zbog problema
sa drogom, nađen mrtav u bazenu, no danas je jasno da to Stonse
nije (uopšte?) uzdrmalo. Zamena je već bila nađena u Mick Taylor-u
(kojeg će 1975. zamenuti Ron Wood), i dani uspeha su se vrteli kao
rolling stone. Šezdesete su se završavale, Bitlsi su bili pred raspadom,
ispostavilo se da ih ništa više ne sprečava da budu Najveći Rokenrol
Bend Na Svetu. Uporedo sa tim prelaskom u sedamdesete, menjala se
i njihova muzika, polako su napuštali 60's šablone, nije bilo potrebe
da odgovaraju na trendove - poslednji očevidni su bili Beatles orijentisane
pesme "Paint It Black", ili recimo "Ruby Tuesday"
- te se polako gradilo ono što danas nazivamo Rolling Stones kalupom.
Kristalisanje te profitabilne formule biće verovatno najkreativniji
period ove grupe. The Glimmer Twins, iliti duo Richards/Jagger,
ostaviće u periodu '68-'72 neprocenjive ploče koje će zauvek zvučati
nerazumno stvarno. Neobjašnjivo lične, zatvorene i komunikativne
istovremeno, one su vinilni paradoksi naše stvarnosti, naših malih
života, i kao takve - one su neprocenjive. Potonje radove će kritičari
(i manji deo publike) okarakterisati kao kreativni pad, eksploataciju
znanog šablona, no to ne možemo uzeti kao potpuno tačno, ili barem
- ne kao manu. Kreiranje ličnog stila jeste bilo (privremeno) zaustavljeno
negde na predivnom LP-u "Sticky Fingers" iz 1972., ali
su baš kasniji albumi "It's Only Rock'N'Roll"(1974), "Made
In The Shade"(1975), ili recimo "Some Girls"(1978)
doneli neke od najpoznatijih, nekima i najdražih Rolling Stones
numera.
Osamdesete
su povremeno vešto podmetale neke disco frenkvencije u ploče Stonsa,
bilo je tako prirodno gibati se u "Miss You" ritmu. Nažalost,
retki su bendovi koji su mogli zadovoljiti osamdesete, bio je to
period muzičke neodlučnosti, kako publike tako i bendova, te su
se (i) Stonsi neretko gubili u traženju. Veliki comeback je usledio
krajem osamdesetih, izbacivanjem poznatog "Steel Wheels"
albuma koji im je obezbedio verovatno najimpozantniju turneju ikad
viđenu, nakon koje će Bill Wyman otići iz benda. Ostatak je valjda
svima poznat? Svaka nova pesma nastala u poslednjoj deceniji dokaz
je da im ne možemo baš ništa. Uporediti ih sa dinosaurusima, bilo
bi pogrešno, jer njima ni jedan meteorit neće nauditi. Postoje već
skoro 40 godina, stalno su na turnejama, koncerti su im uvek rasprodati
(a sviraju mahom na stadionima), i dalje prave zaista dobre pesme,
i tu nema razumnog objašnjenja. Charles Bukowski je svojevremeno
govorio da "pobediti Smrt znači imati 80 godina i jebati devojku
od 18". Njihov status danas mi sve više liči na jednu takvu
pobedu. Ako su pak prodali duše Đavolu za sve ovo, Faust je onda
ispao takva naivčina.
Da
li im je sledeća turneja zaista baš-ona-baš-zadnja? Hej, to su ih
prvi put pitali 1966.
Petar
Jovanović
|