Rock Express Online | Arhiva | Br.19

PRLJAVO KAZALIŠTE
Heroji ulice

     Krajem sedamdesetih zagrebačka grupa Prljavo Kazalište pozajmila je ime iz stripa Alan Ford. U jednom kadru, dva đubretara razgovaraju dok utovaruju smeće u kamion-kontejner: "Strašno, kako su prljava ta kazališta!" Na to će drugi: "Zar se to zove kazalište? Ja samo znam da moramo otpremiti svo to smeće!"

     Jasenko Houra, ritam gitarista, autor i vođa lokalne punk grupe iz Dubrave, bio je takođe pun "smeća" nakupljenog iz jedne od prigradskih zona Zagreba u kojoj je nagla industrijalizacija potisnula ruralno stanovništvo. I bio je spreman da svoje "smeće" otpremi u javnost.

     Dosadu industrijskog samoupravnog kolektivizma zagrebačkih predgrađa Jajo i ostali iz benda, prekraćivali su svirkom u jednoj autolimarskoj radnji. Uobičajne aktivnosti omladine u Dubravi: sport, sitan kriminal, navijanje za Dinamo, Jasenko Houra zamenio je pričom o doživljaju stanovnika predgrađa u borbi s egzistencijalnom hidrom.

Od Kavkaza do Zvečke

     Raskol između periferije i centra bio je tada naročito izražen u visoko i brzo industrijalizovanim sredinama, Ljubljani, Zagrebu, Rijeci i Novom Sadu. U tim gradovima svetski muzički i životni trend - punk, nalazio je uporište u slojevima prigradske omladine. Što je bio Vratnik za Sarajevo, Dorćol, Bulbuder i Sarajevska za Beograd, bila je Dubrava, između maksimirske šume i Sesveta, za Zagreb. Nije bilo baš toliko važno da li je neko Čeh, Jevrejin, Hrvat... posebno u slojevima gradske omladine. Ali i tad je, kao i uvek, bilo važno iz kog dela grada dolaziš, kako si obučen i s kojom škvadrom se družiš! Kasnije, raslojavanje omladine išlo je i prema izboru restorana! Da li u Kavkazu (Kazališna kavana) piješ malo belo; stojiš ispred Zvečke (prodavnica / bistro Zvečevo) i iz unučića trošiš Batida de Coco; provodiš vreme ispred Hrvatskog Narodnog Kazališta i (hamiltonovski) posmatraš devojke na koturaljkama; piješ crno vino u Blatu; odlaziš prolazom Sestara Baković do Cvjetnog trga, ili ispred Pravoslavne crkve i kina gde ekipe iz predgrađa valjaju haš, tripove i spid. Zapravo, svi su se motali svuda. Mešali su se ljudi s Žitnjaka, Novog Zagreba, Pantovščaka, Britanskog trga...

Kitovi i sirene

     I Jasenko Houra je često hodio prolazom Sestara Baković, čudno odeven spram modela maestra Rikarda Gumzeja čiji se butik tamo nalazi. Gradom su skitali Džoni, Rundek, Jura, Slavenka Drakulić, Mirko Ilić, Milko Valent, Davor Slamnig, novinari Poleta i SL - a ... sve sirene i kitovi Zagreba koji će svojom specifičnom umetničkom težinom izazvati novi val u muzici, dizajnu, stripu, fotografiji (Pavelić - Pipo...) Mnogi su bili na "konceptualizmu"... U predgrađima nisu znali za feministički pokret, slobodnu ljubav ili proširene medije.

     Prateći muziku i tekstove Prljavog Kazališta, mogli su međutim saznati kako moderna zagrebačka devojka stoji sama u kafeu; da pre izlaska iz Dubrave (obavezno subotom) treba nalaštiti cipele; staviti kravatu i furati se na ulični protestantizam a ostati katolik u duši; da je svet podeljen na crno i belo u svakom pogledu.. . Zatim da postoje Some boys, koje će, nešto kasnije, i Idoli viđati retko s devojkama. Pod naletom života brionska ideološka navlaka pukla je osamdesetih smrću Josipa Broza Tita. Houru nije interesovalo ništa do život usamljenika, socijalni i ljubavni jadi, borba za goli život.

Gradske bitange

     "Dubrava me je naučila da se za sve u životu treba boriti. Došao sam u Dubravu u prvi razred kao"dobro dete". Bilo mi je nepoznato da se moram borit' i to stalno. Da se nisam tukao uzeli bi mi moje najdraže klikere, uzeli bi mi novac, djevojku bi mi ljubili...Predgrađa su vrlo dobra škola u životu. Ali da sam ostao tamo, da se nisam počeo bavit' ovim, vjerojatno bih se propio i danas bi šetao u kaputu od mjesta do mjesta. Rock'n'Roll me je iščupao", poverio se Houra 1985.

     Rock'n'Roll je bio samo deo, punk posebno, omladinskih i intelektualnih, gibanja društvenih slojeva uopšte, s kojim su se suočili Purgeri, komunistički zvaničnici i razbaštinjeni, ali uticajni, "maspokovci" početkom osamdesetih u Hrvatskoj. Ništa nije moglo da ugrozi energiju koju su stvorili Heroji ulice 1981. Mladići u najboljim godinama postajali su gradske bitange. Hodali su širokom ulicom u grad. Iza muzike za ples, primetio je jedan kritičar, krila se rezignacija generacije a onaj ko ju je najbolje opisivao i preživljavao, bio je na putu da postane "kulturološko-političko-glazbeni fenomen" nove hrvatske zbilje.

     Dok je Jura Stublić bacao radio kroz prozor, Jajo je lupao glavom radio. Bio je to raskid Prljavog Kazališta s novim talasom, zagrljaj s klasičnm Rock'n'Roll-om, prelaz ka "autonomnom hrvatskom mainstreamu". Heroji ulice nisu mogli ni biti drugačiji.

Hrvatske ruže

     Pevač Prljavog Kazališta Davorin Bogović bio je jedno vreme (prva dva albuma) najupečatljiviji deo benda.U međuvremenu odlučio je da otvori cv/j/ećaru (još jedan uticaj Alan Forda? - prim.ur.). Houra preuzima i pevačke zadatke, pa Kazalište mirno plovi do 1988. kada su poželeli da zaustave zemlju.

     Pesma 'Mojoj majci' u kojoj Houra spominje ružu hrvatsku, postaje (alternativna) pučka himna i na Trgu Bana Jelačića peva je stotine hiljada ljudi. Kazalište je u tzv. domoljubnom periodu stvaralaštva. Te noći, 17.10.1989., "izaslata je poruka da će Hrvatska imati svoju državu". I još: Album 'Zaustavite zemlju' ustoličuje, bolje reći osniva autonomni hrvatski Rock'n'Roll, unutar tadašnje tvorevine Jugoslavije".

     Jasenko u toj pesmi izgovara, dotad u umetnosti i kulturi, navodno "sotoniziranu " reč - Hrvatska. Medijski prostor i tržište u istočnim delovima biva izgubljeno. Ali, to više i nije bitno. Počeo je rat i još se ne zna ko je sve u njemu učestvovao. Kao spoj pesme Mojoj majci, dolaska HDZ-a na vlast, težnje Hrvata za nezavisnošću od komunističkih instalacija u Beogradu, te rata koji je podmetnut Srbima u Kninskoj i ostalim krajinama, jedan simbol "pogleda ig predgrađa" postaje kulturološko-političko-glazbeni fenomen, najprodavaniji u istoriji hrvatskog Rock & Rolla.

Miris roštilja iz Dubrave

     Kad Sanja Muzaferija pita Houru 1990. (za Heroinu): "Ti se dakle osjećaš pravim Hrvatom". Jajo će reći: "Apsolutno". Iste godine Prljavci su izdali album 'Devedeseta'. "Ideja vodilja mi je bilo to što danas više ni Hrvati ni Srbi ne dobijaju zatvorsku kaznu za verbalni delikt a Albanci kao od šale dobijaju trinaest godina zatvora, tešku robiju, i uopće, cela ta priča... Znaš, za neke stvari nema opravdanja. Mislim da za izgubljeni ljudski život naprosto nema opravdanja" - rekao je pre devet godina.

     Šest godina kasnije Houra sumira i predviđa: "Naprosto kako vrijeme ide shvaćaš da dolaze neke druge godine, neko drugo vrijeme. Eto ide '97 i vjerovatno će doći faza mirenja među ljudima. Zapravo sumiram gdje je sada mojih 6-7 godina? Ne mislim da sada imam velike prohtjeve, ali ja hoću da se sa svojim prijateljima s kojima već 8 godina kartam belu i dalje viđam. Da sa našim familijama pravimo roštilj i da nisam opterećen onom brigom koja nas sve skupa izjeda i ubija."

     Poruka bi mogla da glasi: Bok, sve je lako kad si mlad, kad odrasteš nemaš kud!

Milorad Pavlović